Babe In Total Control of Herself

Oda Malim - velikim ljudima

Prvo pozdrav svima, najdraži moji posjetitelji, nema me baš često ( no, da li je to ikoga briga ), al eto javljam se katkad, da ne zaboravite na mene.
Već sam par dana u istom filmu.
Razmišljam o fobijama. Strahovima. Panikama.

Da se razumijemo, ne radi se o klasičnim horror filmovima, zombijima koji glavinjaju po gradskom groblju u potrazi za ljudskim mesom ili krvožednim vampirima, trknutim liječnicima koji komadaju svoje pacijente il još nešto blesavije. Ovim putem pozdravljam maestralnu izvedbu naše omiljene Paris Hilton u House of wax. Divno, divno!!!! Da su je bar ostavili u vosku, da ne može hodat po svijetu i plašit ljude svojim snobizmom i mudrim izrekama poput
" It´s hot! " .

Ne, ne radi se o tim fiktivnim užasima, koliko god plavi bili.
( Respect plavušama, all around the world:))

Radi se o stvarnim užasima. O stvarnim ljudima.
Ljudi su puni strahova. Čak i najjači od nas. Bojimo se da li ćemo uspjeti, da li će nas netko zavoljeti, da nas neće nitko voljeti, da li ćemo biti sretni, da ćemo biti povrijeđeni.....sve je počelo kad sam naletila na ludu listu neobičnih fobija. Bilo je tu svega; od straha od asimetričnih predmeta do meni srodnog straha od vjenčanja:))) A najluđa mi je bila tzv. fobija od dugih riječi.

Ali, onda sam pronašla mračnije strahove.
Strahovi sa kojima žive ljudi oko nas.
To je OKO NAS. To su ljudi koji su u vrtlogu mračnih misli oko sebei sa onima u sebi. To su ljudi koji žive blizu nas.
Priča li se o anoreksiji, bulimiji i sličnim strahotama koje muče ( mlade ) ljude DOVOLJNO?

Prva ljudska reakcija je užas, gađenje, proradi valjda nagon za opstankom pa se ti " slabiji " proglase čudnima. Ili ne pomisle ništa pritom u stilu : " Takve stvari su daleko od mene. " Ali to je ono najgore.
Ne napraviti ništa. Ne reći ništa. Ne razgovarati o tome. Ne, zapravo je najgore proglasiti to normalnim, dobrim ili " poželjnim "...?
Hvala Bogu pa se u našem društvu počelo govoriti o
" tabu temama " . Rasvjetljavaju se stvari koje su bile tajne, sramotne i " čudne ".
Veličaju se Mali ljudi i proglašavaju velikima. Jer to i jesu.

Fascinirala me priča jedne mlade djevojke koja je opisivala svoju borbu sa anoreksijom. Naglašava u svom blogu da je to anti anoreksija i anti bulimija blog. Priča sve, bez uljepšavanja, bez prevelikih i premudrih izraza, a opet vrlo lucidno i pametno, svoju stranu bolesti. I priča o tome kao o BOLESTI, a ne o stilu života ili o nekom tajnom kultu.
Na blogu su bili njeni linkovi na prvi blog, na profil na Iskrici i tome slično, čovjek ni po čemu ne bi skužio da se radi o djevojci koja je ostala bez djetinjstva, koja je borac svakim danom iznova. Koja proživljava svoj rat svakim novim danom, svakim novim izazovom.

Svi smo čuli za Anu Rukavinu, mladu ženu koja je izgubila bitku sa teškom bolešću, ali je ostavila neizbrisiv trag u srcima i svijest o tome koliko malo možemo učiniti, a spasiti nekome život.
Drago mi je da se javnost osvješćuje polako, ali sigurno, da učimo o stvarima koje nas nisu zanimale, koje nismo dobro upoznali ili nam je netko dao krivu predodžbu.
Imala sam sreću što mi Pčelica radi u jednom Institutu pa sam znala o darivanju koštane srži odavno te ću uskoro postati donor i ući u Registar. Savjetujem svima da učine isto. I spase koji život.

Drago mi je što smo Čudovišta iz ormara konačno izvukli na svjetlo i počeli ih ogoljevati i promatrati onakvima kakvi stvarno jesu. Drago mi je da se ljudi, koji su pakao osobnih borbi prolazili najčešće sami i uplašeni, veličaju i prikazuju herojima. To i jesu.
Primjeri koje sam navela su oni koje većina zna ili je čula za njih. No, ima ih puno, puno više. Osobnih drama ima mnogo, različit je samo način na koji se ljudi nose sa njima.

Za sve borce, one koji su u mraku, Zatočenicima i Zatočenicama vlastita uma želim Svjetlost. Svjetlost u mraku, Ljubav u svakoj pori njihova bića.
Nadu, istinu i izliječenje:)))

Pusa i ljubav svima:)

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 29. siječanj 2007 14:30:00