Borbena....
Glava mi puca od dojmova, informacija i prebiranja po iskustvima. Neka su mi još bolna i krvare, a neka sam uvidjela i probavila putem. Nema veze, živjeti se mora i može, a sve to što život donosi je životna škola. A svaku školu nečim moraš platit, zar ne? Nekad i vlastitom kožom, krvlju i mesom.
Ne mogu se otet dojmu kako NE BIH HTJELA živjet vječno.
Meni jedan život dosta. Onda ga barem uspiješ i cijenit. I proživjeti u cijelosti. Valjda. Neki ne. Ili ne uspjevaju? Živjeti sretno je subjektivan pojam. Ali, živjeti je realno.
U svakom slučaju, živiš svoj život, relativno mirno, onda te nešto izbaci iz kolotečine i onda si u boli..I patiš, patiš, patiš......ja sam to presjekla jednom mišlju: " A što je sa drugima koji pate? I to možda čak gore od mene? Imaju li oni izbora i kako se nose sa boli? " .
Trebali bi se, kad nam je teško, bavit humanitarnim radom, ili odnijet višak robe u Caritas, ili posjetit staru i onemoćalu rođaku, susjedu/ susjeda da vidimo kako je, pročitati joj/mu dnevne novine ili samo pričati, nekada je i to dovoljno....sve je bolje od dramatiziranja i glorificiranja vlastite boli.
I, ne zavaravajte se, dragi moji patnici - VAS BOL NE UBIJA _ VI UŽIVATE U NJOJ!
Iči ću čak i dalje i reći da je nekima bol i oruđe ucjene i skretanja pozornosti na SEBE.
Ljutite se, pogođeni, koliko hoćete.
Iz vlastitog i tuđeg iskustva ljudi koji su nezamislivi borci, donosim jednu vječnu pouku : " Ako dopustiš da te nešto slomi, to nije sramotno, ali postaje ako se ne boriš protiv toga!!!.
Što te ne ubije, čini te jačim. "
I to je prava istina. Patnici oko nas su patnici po izboru, borci se bore; oni ne znaju za uzmicanje i uvijek pronalaze načine da PREŽIVE. I pomognu drugima, u boli, da ju prožive i prežive. Jer, " koga nema, bez njega se može ", rekao mi je nedavno jedan mudar čovjek.
I to je tako, kao u džungli. Tko je slab - biva proždran, samo jaki prežive. TO je život također. Treba ga zaista živjeti.
Ostali životare ili vegetiraju. A toga nema u Amazonskoj prašumi.
Ali ima i nepravde na ovome svijetu, još koliko. Pravdamo se Bogom, putevima Gospodnjim. Vjerujem da Ga ima, ali život si zagorčavamo mi sami, iza svih ratova imaš neku frustriranu, sitnu dušu, koju su zlostavljali, govorili joj da je glupa, uskratili joj ljubav. Zaslijepljena od boli, individua zaključi kako može biti predator ili žrtva. I odluči biti predatorom i izazove neki veliki rat...tako jednostavno. I onda se milijuni žrtava te jedne frustracije pitaju : " Zašto nam to Bog čini, zašto nas kažnjava? Zašto baš meni? ". Zašto, zašto...? Zato. Jer je netko mislio da će biti sretniji radi tuđe nesreće.
Uvijek netko mora stradati, da bi drugi živio, po teoriji kaosa.
Ah, ta žrtvena janjad, uvijek netko mora biti kriv. UVIJEK.
Meni osobno je život prekratak i dragocjen da bi ga tratila na osobe koje me ne zaslužuju i nikad neće moći voljeti kako ja to zaslužujem, da bi propuštala dobre prilike radi straha ili vjerujući kako ih ne zaslužujem.
Uvijek sam preferirala bolnu istinu više od slatke laži.
Radije ću pregrmit trenutnu bol, nego patit vječno.
I, što god ljudi mislili, život zaista može biti ovako jednostavno postavljen.
Vjerujem ja da smo mi pijuni sudbine, ali nije sve u zvjezdama.....imamo mi, svatko od nas, svemir u sebi. I kao takvi smo - kovači vlastite sreće.
Želim ljubav, zdravlje, sreću i mir SVIMA.
2 komentara:
Od Go!, u 20. veljača 2007 19:00:00
Od xantype, u 20. veljača 2007 19:19:00
<< Natrag