Babe In Total Control of Herself

Oda Malim - velikim ljudima

Prvo pozdrav svima, najdraži moji posjetitelji, nema me baš često ( no, da li je to ikoga briga ), al eto javljam se katkad, da ne zaboravite na mene.
Već sam par dana u istom filmu.
Razmišljam o fobijama. Strahovima. Panikama.

Da se razumijemo, ne radi se o klasičnim horror filmovima, zombijima koji glavinjaju po gradskom groblju u potrazi za ljudskim mesom ili krvožednim vampirima, trknutim liječnicima koji komadaju svoje pacijente il još nešto blesavije. Ovim putem pozdravljam maestralnu izvedbu naše omiljene Paris Hilton u House of wax. Divno, divno!!!! Da su je bar ostavili u vosku, da ne može hodat po svijetu i plašit ljude svojim snobizmom i mudrim izrekama poput
" It´s hot! " .

Ne, ne radi se o tim fiktivnim užasima, koliko god plavi bili.
( Respect plavušama, all around the world:))

Radi se o stvarnim užasima. O stvarnim ljudima.
Ljudi su puni strahova. Čak i najjači od nas. Bojimo se da li ćemo uspjeti, da li će nas netko zavoljeti, da nas neće nitko voljeti, da li ćemo biti sretni, da ćemo biti povrijeđeni.....sve je počelo kad sam naletila na ludu listu neobičnih fobija. Bilo je tu svega; od straha od asimetričnih predmeta do meni srodnog straha od vjenčanja:))) A najluđa mi je bila tzv. fobija od dugih riječi.

Ali, onda sam pronašla mračnije strahove.
Strahovi sa kojima žive ljudi oko nas.
To je OKO NAS. To su ljudi koji su u vrtlogu mračnih misli oko sebei sa onima u sebi. To su ljudi koji žive blizu nas.
Priča li se o anoreksiji, bulimiji i sličnim strahotama koje muče ( mlade ) ljude DOVOLJNO?

Prva ljudska reakcija je užas, gađenje, proradi valjda nagon za opstankom pa se ti " slabiji " proglase čudnima. Ili ne pomisle ništa pritom u stilu : " Takve stvari su daleko od mene. " Ali to je ono najgore.
Ne napraviti ništa. Ne reći ništa. Ne razgovarati o tome. Ne, zapravo je najgore proglasiti to normalnim, dobrim ili " poželjnim "...?
Hvala Bogu pa se u našem društvu počelo govoriti o
" tabu temama " . Rasvjetljavaju se stvari koje su bile tajne, sramotne i " čudne ".
Veličaju se Mali ljudi i proglašavaju velikima. Jer to i jesu.

Fascinirala me priča jedne mlade djevojke koja je opisivala svoju borbu sa anoreksijom. Naglašava u svom blogu da je to anti anoreksija i anti bulimija blog. Priča sve, bez uljepšavanja, bez prevelikih i premudrih izraza, a opet vrlo lucidno i pametno, svoju stranu bolesti. I priča o tome kao o BOLESTI, a ne o stilu života ili o nekom tajnom kultu.
Na blogu su bili njeni linkovi na prvi blog, na profil na Iskrici i tome slično, čovjek ni po čemu ne bi skužio da se radi o djevojci koja je ostala bez djetinjstva, koja je borac svakim danom iznova. Koja proživljava svoj rat svakim novim danom, svakim novim izazovom.

Svi smo čuli za Anu Rukavinu, mladu ženu koja je izgubila bitku sa teškom bolešću, ali je ostavila neizbrisiv trag u srcima i svijest o tome koliko malo možemo učiniti, a spasiti nekome život.
Drago mi je da se javnost osvješćuje polako, ali sigurno, da učimo o stvarima koje nas nisu zanimale, koje nismo dobro upoznali ili nam je netko dao krivu predodžbu.
Imala sam sreću što mi Pčelica radi u jednom Institutu pa sam znala o darivanju koštane srži odavno te ću uskoro postati donor i ući u Registar. Savjetujem svima da učine isto. I spase koji život.

Drago mi je što smo Čudovišta iz ormara konačno izvukli na svjetlo i počeli ih ogoljevati i promatrati onakvima kakvi stvarno jesu. Drago mi je da se ljudi, koji su pakao osobnih borbi prolazili najčešće sami i uplašeni, veličaju i prikazuju herojima. To i jesu.
Primjeri koje sam navela su oni koje većina zna ili je čula za njih. No, ima ih puno, puno više. Osobnih drama ima mnogo, različit je samo način na koji se ljudi nose sa njima.

Za sve borce, one koji su u mraku, Zatočenicima i Zatočenicama vlastita uma želim Svjetlost. Svjetlost u mraku, Ljubav u svakoj pori njihova bića.
Nadu, istinu i izliječenje:)))

Pusa i ljubav svima:)

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 29. siječanj 2007 14:30:00 | 8 komentara

Najdepresivniji dan

Kažu znanstvenici, a valjda oni znaju, da je danas, 22. siječnja -  najdepresivniji dan u godini. A meni se samo jako spavalo. Al ja i nisam mjerodavna jer, kako sam već i navela, strašno volim spavat. Pa me se ne treba slušat, kad je o tome riječ. Il treba? Nek čitatelji procijene sami. Ja sam, u svakom slučaju bila danas ko drogirana, prespavala bi cijeli dan.

Gledam krajičkom oka rukometnu utakmicu koja piči na telki i, negdje između monologa Dragog s televizorom i mog skakanja s tipkovnice, monitora na događanja na telki, skužih da još vodimo. Al još uvijek tijesno. AJMO, DEČKI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
E, rukomet je valjda jedini sport koji pratim skoro pa pobožno.
Dragi se počeo opasno dernjat, mislim da je vrijeme da odem skuhat čaj. Od Valerijane ili mente, za opuštanje. Svađa se gore nego Balić sa sucima.
I to sve sa jadnim televizorom. Pa nije tehnika kriva, pobogu! Još će mi nešto i razbit. Samo nek ostavi telku na miru da mogu gledat svoje serije...
Ah, primirio se. Sad je već uvjeren da ćemo pobijedit.
Hvala Bogu. I ja se nadam:))

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 22. siječanj 2007 21:16:00 | 3 komentara

The B. I. T. C. H. is back !!!!!

Dobila ja pred neki dan sms poruku, neku tzv. zdravicu za sve lijepe žene u 2007. godini, valjda ZA 2007. godinu :

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 18. siječanj 2007 22:14:00 | 6 komentara

Achtung, Achtung!!!!!!

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 8. siječanj 2007 21:07:00 | 17 komentara

B. I. T. C. H.

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 4. siječanj 2007 20:33:00 | 23 komentara

Lost in space and time oliti Petra Pan - sindrom

I did some thinking...malo sam, dakle, razmišljala.
Al samo malo, toliko da mi opet proradi neki crv u meni, koji me tjera da napravim bilo što, da se mijenjam, da mijenjam ( ne-koga ili ne-što ). Sili me na mijenu.
Na ovom svijetu samo mijena stalna jest.

Ljudi, otkrila sam od čega bolujem, a to sam već napomenula teti Sambi. Od sindroma Petre Pan. Vječne cure. Mlade cure.
Kaže jedan moj frend da smo mladi dok god se takvima osjećamo I ja vjerujem u tu izjavu. Ali JA ne želim odrasti i prihvatiti SVE obaveze koje idu sa svijetom odraslih. Nemojte me krivo shvatit, čak i mi kreativci, da ne kažem umjetnici i boemi, moramo ponekad podleć konvencijama, na neki način odat počast ovom dosadnom društvu i nać neki " pošten " posao da zaradimo za kruh. I ja ga našla i radim.
No, nikad se nisam mogla niti htjela u potpunosti pokoriti nikome. Uvijek sam vjerovala najviše sebi i slijedila svoj put.
" Uvijek si bila svojeglava, mislila , vidjela i čula što si htjela čut. Ponekad mi je bilo nezamislivo teško sa tobom. Ali, drago mi je da si tako dobro ispala. Valjda sam ipak radila nešto dobro u tvom odgoju " , reče meni moja Mama danas na kavi. Žlabrale smo valjda dva sata, tako se već jako dugo nismo ispričale. Pomalo oprezno sam joj počela priču : " Znaš, ja ne znam da li ću se ikad udati i smiriti. Žao mi Dragog, volim ga, al ne znam kako će to bit. "
Mama se nasmiješi i veli : " TI meni pričaš da nisi spremna bit nečija žena i majka. A misliš valjda da sam ja ovako zgodna i još uvijek mlada spremna na to da potpuno odrasteš i da postanem baka?! "...
Obje smo prasnule u smijeh.
Eto mi odgovora : genetika!
Petra Pan je nasljedna:) Hvala Bogu, mislila sam da je ovo još jedan dokaz tvrdnje da sam crna ofca.
Sloboda je utkana u svaku poru moga bića, nisam tip od konvencija, mada ih poštujem.
Moja seka Pčelica je mlada žena, u najboljim godinama kasnih dvadesetih, sama, karijeristica, znanstvenica. Moram priznat da se jako ponosim njome i da mi je u nekim stvarima uzor. A nije joj lako. Ne samo da takve žene nerijetko bije glas " jadnice, stare cure, latentne lezbijke".....i još kojekakve odurne bapske, zatucane izjave iz usta frustriranih baba i/ili macho muškaraca.
Zato, na neki način, konverziram s ljudima o ovakvim problemima današnje zlatne mladeži s kraja dvadesetih i početka tridesetih godina. Ovo je moj hommage takvim hrabrim, nekonvencionalnim ženama.
Al, Pčelica je ZAKON!!! Ta žena grabi život punim plućima, ona će ostavit traga u medicini, sigurna sam.

I još nešto, žalosno je što današnji mladi misle o mojoj generaciji. A to je samo proizvod dezinformacija društva.
" Što preostaje mladoj ženi pri kraju dvadesetih nego da se uda, ima djecu i eventualno KAO ima neki posao. Kakvo građenje karijere?!? Zabij se u školu i šuti!
A izlasci?? Kakvi izlasci? U tvojim godinama?? "
 Ovakva razmišljanja sam čula upravo od mlađih ljudi, ako to možete povjerovat. E, TO je žalosno. Život ti, dakle prestaje nakon srednje, ak imaš sreće eventualno faksa.
Zato sam ja svoj prooooodužila, hodam sa superzgodnim, mlađim dečkom, profuravam sad-već-milijunputa-iskopirani-Cosmo stil još puno prije Carrie B.-Sexa i grada-Cosmopolitana-Vedra i smjela-manije. Žao mi je ekipa, al furate se na mene i moje cure. Trebale smo naplatit autorska prava.Nismo jednostavne za skužit, imamo svoje mušice ( tko ih NEMA?? ) al smo uvijek za druženje, zabavu i smijeh i odane smo jedna drugoj. I sve bolujemo od istog sindroma:) Kako imamo mengu otprilike u isto vrijeme, što je posljedica inhaliranja estrogena i feromona u grupi žena, tako smo se valjda i zajedno zarazile istom boljkom:))))
Nećemo se nikad u potpunosti promijenit niti ćemo biti ukalupljene u masu!!!!!
Chick - power!!!

Pozzzz:))))

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 2. siječanj 2007 21:46:00 | 6 komentara

Novi početak...

...je ( uvijek ) težak, kažu bar ljudi. Ponekad je, ponekad nije. Uglavnom, nova godina je započela, vraćamo se malo - pomalo u svakodnevicu, još opijeni sjajem, blještavilom raznih dočeka
( čitaj : previše alkohola u krvi )...

Anyway, startamo iznova.
Glede toga, moj Dragi je počeo sa zanimanjem pratiti moje uratke na blogu te je počeo vršiti pritisak na mene sa tužni Floki - pogledom, kako ga još nisam spomenula.
" Dobar ti je blog. ", kaže on.
Ja već tada znam da postoji možda neko skriveno značenje u tim riječima.
I zaista : " Ali mene još nisi nigdje spomenula. "
" Pa jesam, pročitaj ranije radove. "
" Al nedovoljno. Daj malo piši kako slatkog dečka imaš. "
Rečeno - učinjeno. Sad je gotov.

Moj Dragi i ja smo jedan od onih parova koji su bili prava revolucija u vrijeme kad smo počeli muljat. Naime, mlađi je od mene par godina ( ispod 5 ) . Onda je krenula Badrićka, Mehunica, sva plejada starleta, zvijezda i zvijezdica, da ne spominjem poznati u našem gradu. Ha, ha, ha:))
Daklem, mlađi je. Nisam to mislila toliko apostrofirati radi godina, al htjela bih vas možda animirati na razmišljanje o, meni aktualnom, problemčiću. Naime, koliko sam imala prilike neslužbeno i, možda nedovoljno, istražiti, čini mi se da je ta mlađa generacija muškaraca spremnija na brak od pak moje generacije. Naravno, ne želim generalizirati, ali svi dosadašnji primjeri meni poznatih ljudi potvrđuju ovu tezu.
Naveliko i naširoko se raspredalo o tome ZAŠTO mlađi muškarci preferiraju starije žene od vršnjakinja ili mlađih cura, no nigdje još nisam pročitala ZAŠTO ih toliko pere taj hoću - se - ženit sindrom ?!?
Ok, možda je problem u meni i meni sličnim ženskim izdancima moje generacije : why, oh, why se mi NE ŽELIMO UDATI ??? Ili da se izrazim na svoj način : popiknut pred oltarom.
U svakom slučaju molim one koji se mogu identificirat s ovim ili sličnim problemom/ima da mi se jave sa svojim razmišljanjima.
Stanimo konačno na kraj neznanju, utažimo žeđ za znanjem te rasvijetlimo nedoumice!!!!!! ( tako nekako )
Vezano za to, u godišnjem horoskopu sam nedavno pročitala da mi prognoziraju brak i/ili prinovu..super..

Dok ovo pišem Dragi se udobno smjestio pred tv-om, trusi zalihe pereca i gleda Southpark.
Umire od smijeha, a i ja kad bacim pogled.
Nemam pojma kako će reagirati kad pročita kako sam započela pisanje o njemu, ali reći ću vam jedno : ako jako dugo ne napišem post, znat ćete da me je bacio kroz prozor!
I zadnja napomena : nije mi bila namjera uvrijediti nikoga čija se uvjerenja ne slažu sa mojima te iskreno čestitam svima koji su se odlučili, ili kane, stupit u (m)bračne vode:)!!!!

Pozdrav svima!

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 1. siječanj 2007 23:54:00 | 10 komentara

Another wish for the following year

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 1. siječanj 2007 4:42:00 | 3 komentara

.....

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 1. siječanj 2007 4:09:00 | 2 komentara

Auld lang syne:)))))

Ode još jedna u nizu....razmislite, da li ste se radovali, zaljubljivali, plakali, gledali omiljene filmove i serije, smijali se, jeli, pili.......dovoljno..?
Ja nisam. Nikad dovoljno. Dobrih stvari nikad previše. Zato i dolaze u malim dozama, da ih se čovijek uželi.
Po izjavi datoj na proteklom postu, ostadoh doma. Razmatram, preživam i probavljam proteklih godinu dana i ne znam još šta mislim...Previjam se od razmišljanja dok vani atmosfera iščekivanja Novog ljeta dolazi do usijanja. I onda me presiječe, koja greška! Propuštam sve..zašto, još mi nije jasno. Htjedoh li se uvjeriti da će mi bolje biti doma, da odbolujem tu virozicu sama, mirno..? Ma, koji k....?
I dođoh do slijedećeg zaključka, meni veselja i smijeha nikad dosta. I nikad neću biti prestara ili prebolesna za zabavu i feštu.. užasno mi je doma. Ponoć otkucala, prvi čestitari koji su se probili kroz gužvu na mreži zovu...Cure mi čestitaju, vriskovi iz pozadine, glasna mjuza, pjesma....
Vruće suze mi klize niz lice, pijem jeftini šampanjac sama na balkonu, slušam pjesmu iz obližnjeg središnjeg parka, bjesne stari hitovi mojih Prljavaca; rulja je odlučila da im nitko i ništa NEĆE pokvarit dobru zabavu, ni petarde, ni depresija, ni neimaština, ni računi koje moraju platit, svi problemi neka pričekaju koji dan. U maniri Scarlet O´Hara : " Mislit ću o tome sutra jer danas je fešta!!!! " 
To se zove duh zabave.
I dok sam usred toga svega, tog košmara koji me je obuzeo sa prvim minutama Nove, oglasi mi se mob. Dio moje ekipe me pomalo živčano zove na tulum i iznervirano konstatiraju : " Pa, dobro, gdje si ti ?!?! Ekipa i tulum čekaju, kupi prnje i dolazi!!! "

I, znate što? IDEM!!!!!!!!!!!
Spremljena sam od pol 12:)))))

Kao na krilima dojurih na feštu, ekipa u najboljem raspoloženju, DJ-evi se izmjenjuju na liniji, praše i stare i nove stvari, svima tako drage i poznate. Kostimirana zabava. Dobivam ticala sa pink pufastim lopticama na vrhu na glavu. Kreću blicevi digitalaca i onaj meni dobro poznati, stari osjećaj. Prolazi mi cijelim tijelom.....vrijeme je za       z a b  a v u  !!!!!
Najstariji prijatelj, Šiljo, me grli i uz smijeh jednostavno konstatira : " Šta je, mala? Praviš se penzija, a ? Ma, koga ti zekaš? Kakva kućna terapija? Pa valjda dobro znaš da se klin klinom izbija: na bolest - dobar tulum i, iako si sutra totalno ubijena, bar imaš dobar razlog za to od obične viroze !
Ajde, stara, let´s dance, evo naše pjesme! A na Pinku piči Mi nismo anđeli - maraton. Ne može bolje.Možda i može, al nije važno - nama je zakon!!! E, da : Sretna ti Nova, kokoško! " I blaženi osmijeh na mome licu : evo me konačno u elementu. I´m home.

Pusa svima:)

Izumila, iznjedrila i obradila xantype dana, sata, minute 1. siječanj 2007 1:34:00 | 4 komentara